nespetrano čeljade https://blog.dnevnik.hr/nespetrano

nedjelja, 12.11.2006.

Grlj...grlj......grlj.....wft???

12.11.2006. u 16:53 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.10.2006.

NP:Albanija Bluz-Prison Of Alkartaz

Nerado se podsjećam ovoga što ću vam sada ispričati..no želja da svima priopćim svoje zgode je jača i od mene samoga, ali i od traume na taj nesretni event.Bit ću kratak i jasan.Zbog silnih pristupa i velikog broja pokušaja bježanja iz ustanove "Mačji kašalj" ilitiga moga divnog doma premješten sam na svoju današnju adresu točnije popravni dom "Mala kuća za velike propuste".Procedura deportiranja nadzirana je od strane policije i socijalnih radnika.Nakon što sam se oprostio s kolegama uveli su me u crni blindirani kombi.Nakon što su me posjeli unutra zalupili su vratima.Cijelo vrijeme dok sam se vozio na svoju novu adresu stajao sam u mraku.Kamion bi se svako malo zadrmao ali to je uglavnom to.Nakon sat vožnje zastali smo na parkiralištu,a vozač mi je rekao kako se odmah vraća.Nisan bio svjestan koja se predstava vani odvijala.Kroz malu rupicu provirio sam vani i tik do našeg opazio sam identičan kamion.Mislio sam kako se radi o još nekom delikventu kojeg vode ravno u popravni.No nisam bio ni blizu one tužne stvarnosti i filma koji se počeo odigravati.Kroz rupicu sam opazio čovjeka u žutom odijelu.Kretao se prema mome kamionu.Naglo je zalupio vratima i kamion je krenuo.Mislio sam da se barba koji me maloprije vozio presvukao u novu obleku i zadrijemao.Vožnja je trajala gotovo cijelu noć.Malo neobično za putovanje do mjesta koje je udaljeno par sati vožnje od doma.Naglo su se otvorila vrata kamiona a žarka svjetlost me obasjala.Još sav u mamurluku sam se trzno.U kamion je ušao barba u žutom odijelu i primio me za ruku.Počeo je nešto mumljati.Nisam ga niš kužio.Izveo me vani.Prizor koji sam vidio...isse..e ono..ooooogromna srednjovjekovna zgradurina,zapravo neki dvorac..opasan gigantskim bedemima na kojima visi bodljikava žica.“Scary mouvie“..pomislih..“what the fuck is this...??“Ispred kamiona se okupila delegacija gospode u žuti odijelima.Jedan je pristupio i obratio mi se „Džek D`Albaniš Rasparač“
-Molim?Ispratili su me unutar zidina.Uveli u mračne hodnike,liftom vozili nekoliko etaža u podzemlje i napokon doveli do ćelije.
Barba u žutom mi se opet obratio.
-Odsada je ova utvrda,“Prison of Alkartaz“ tvoj dom.Ugodan boravak.Ostavio me i ispario.Ništa ne pitajte.Sam nisam bio svjestan onoga što se događalo.Sljedećih dana sam otkrio što se zbiva.Sjećate se ona dva identična kamiona.E pa u jednom je bio taj famozni Džek D`Albaniš Rasparač...ilitiga albanski serijski killer kojeg su treali tranportirati u Albaniju.No zabunom,vozač njegova kombija se zabunom ukrcao u moj i mene odvezao na ovu tako poželjnu destinaciju.Nitko nije zamijetio kako imaju krivog čovjeka.U zatvoru sam upoznao stravičnu ekipu..sve mesožder do mesoždera.Ćeliju sam dijelio s jednim,jedinim i ljudoždernim kanibalom Hanibalo Lectorom.Jednu večer me gricnuo za uho,no kad je skužio da sam ga uhvatio odmah je makao njušku sa moga lica.Uživao sam strahopoštovanje ostalih robijaša,,ipak su me smatrali AlbaNskim Rasparačem,najbrutalnijim lešinarom cijeog Balkana.A sigurno se pitate što je bilo s pravim Džekom..ah..taj je tamanio delikvente u popravnom domu.Iako u zatvoru nije bilo loše,falilo mi je svježe arije,falilo mi je poznatih lica.Svaki dan gledat svjetski najkrvoločnije zvijeri,igrat na kukale i ringe jaja s njima nije bio baš san svih snova,ali nije bila takva strava.No želio sam vani.Postojao je problema.Kako kazat da nisan Rasparač(kad već uživam toliko strahopoštovanje)??!!Nisam imao vremena za taj potez.Usljedilo je nešto od čega vam se gruša krv u žilama.Jednog jutra ravnatelj zatvora mi je priopćio krasnu vijest.Dan ŽNJ..
Već dugo su radili scenarij za Džekovo smaknuće,a taj dan ga je trebalo odigrati.Procedura krvničkog čina je bila sljedeća:Navukli su mi roze hlačice,bijele najlonke,prozirno plavu halju i na glavu stavili žutu najlonsku kesu.Odpratili su me u „čember of masakr“ spremni da mi zadaju udarac.Slučajno sam čuo jednog od nazočnih kako šapuće proceduru.Nakon što su me ovako krasno dotjerali odveli bi me umračnu odaju,polegli me u ogromnog rasparanog plišanog medvjedića i ugušili u njegovoj utrobi.Jel` da je SCARY,,,MA MRAK....Naime Džek je svoje žrtve parao i punio im utrobu rozim plišanim medvjedićima.Mene je čekala slična sudbina.Kad su me polegli u utrobu plišanog medvjedića pozvali su neku albansku švelju da počme krpiti medu..no tik pred smrtni čas začuje se tarzansko urlikanje.Na kablovima su se sa stropova spuištali likovi maskirani u Supermana.Jedan maskiran u Batmana je skočio na medvjeda i izbavio me iznutra.Ostala su čuvare u žutim odijelima počeli mlatiti ogromnim vibratorima.Mlatili su ih kud su stigli.Nitko od čuvara se nije mogao oduprijerti invaziji „toplih“ Supermena.Kroz tunel koji su izbužali tim vibratorima su me izvukli na površinu.Naposlijetku sam saznao o čem se radilo.Ova hrabra skupin je zapravo družina štićenika doma za maloumno-tople-psihički defektne osobe „KOS“.Ta skupina odvažnih junaka su obožavatelji Džeka Rasparača i njegova sljedba.On im je uzor i ideal..zvjezda Danica,,SUPERHEROJ,,vjerojatno su „reed between the lines“ pročitali sve one horor natpise o njegovim zlodjelima.Nisu željeli da im pogube idola te su se odvažili spasiti ga iz medvjeđih ralja.Blago meni!!!Nekoliko dana sam proveo u ludari ,a poslije su me deportirali „kući“.Trebalo je vremena dok albanske novine objave tu tako intrigantnu vijest.A što bi s pravim Rasparačem.Posvojila ga jedna teta iz popravnog.Podsjećao ju je na plišanog medu.

02.10.2006. u 21:59 • 8 KomentaraPrint#^

srijeda, 16.08.2006.

Drug Na Vrućem Limenom Krovu

Sigurno je svatko od vas posmatrao ili pak sudjelovao u nekoj prevari,bila ona velika,mala,nije ni važno.Eh..da se pohvalim,,i sam sam sudionik,zapravo svjedok ( uvijek brkam ta dva pojma ) jedne takve.."prevare stoljeća".Glavna akterica je već vam dobro znana gđa. Podrepić.Sve se zbilo jednog svibnja.Jednog dana,gđa. Podrepić se vratila iz grada.Naime kao i svakog mjeseca i taj je išla provjeravati stanje na svom računu.Vrativši se iz grada,silovitim udarcem je zalupila vratima ureda i ondje ostala cijeli dan.Stanje bankovnog računa očigledno nije bilo bajno i to ju je veoma potreslo.Šuškalo se kako je postala švorc.Slavna bitch Podrepić bez kinte u džepu.Hm..nekako ne baš slavna kombinacija..Ne,ne..Odmah se dala u akciju punjenja džepova.Nesvakidašnji potez i Podrepićkina orginalnost...Dok sam se jednog dana muvao po domu slučajno sam se našao u njenom uredu,doduše nešto sam tražio,ali to sada nije važno.No u trenutku kad sam prekopavao njen radni stol...."Gle tko ide?"...Podrepićka je banula.Skrio sam se ispod stola i osluškivao svaki njen korak.Još je deprimirala zbog novog srednjeg imena "Švorc sam..PLEASE somebody HELP ME"Bila je živčana,kosa nije bila namještena,šminke više nije imala na sebi a obleka je postala neugledna i bez stila.Bankrot ju je dotukao.Bar je još uvijek imala posao ravnateljice doma.Muvala se po uredu i na poslijetku upalila telku.Baš su davali "Kalendar"..sjećam se.,bilo je to 25. svibnja.
-Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja........
Uglavnom Titov roćkaš..ništa važno..no Podrepićka se zabuljila u telku...Odjednom se ustane sa fotelje i počme skakati po uredu..pomislih:-Nije sva svoja.
No bitch je imala plan.Dok je razrađivala plan,ja sam cijelo vrijeme pažljivo slušao svaki detalj kojeg je iznosila sebi u bradu poput luđakinje i diveći se svojim bistrim idejama.Pratio sam je u stopu.Napravila je sljedeće.Otišla je na tavan po staru sliku Drugara Tita.Kad se smrklo popela se na krov i ondje je postavila.Donijela je hrpu svijeća i upalila sve do jedne.Zaboravio sam vam reći kako sam loš špijun te da me uhvatila u špijunaži.No ovoga puta nije bilo batina.Ovog puta postao sam sudionik opakog nauma gđe. Podrepić.Nakon što smo mjestili sliku,ja sam je trebao pomicati s jednog kraja krova na drugi.Podrepićka je sišla u prizemlje i zovnula cijelu eskadrilu novinara,tv-kuća,stručnjaka za neobjašnjivo i čudnovato itd.Za tren oka oko doma se skupilo stotinjak navedenih glava.Svi su došli vidjeti čudnovatu spodobu kako se muva krovom doma za nezbrinutu djecu,,svi su došli vidjeti uskrslog druga.Ja sam cijelo vrijeme micao sliku.Gomila je posmatrala sva u čudu i zabludi.Podrepićka im je rekla kako duh drugara Tita korača njenim krovištem.Izgleda kako se Tito,baš na dan svoga rođendana odlučio prošetati krovištem jednog doma za nezbrinute.Cijelu noć sam nosao sliku.Umorio sam se i zahvatila me malaksalost.Slika je postala odveć teška za moje slabašno tijelo.Slučajno sam se spotaknuo i pao.Slika mi je iskliznula iz ruku..pala je pred gomilu.Neko vrijeme su je gledali,,čini se da su prokužili jeftini trik Gđe. Podrepićke..Sve do jednog trenutka.Dok sam pokušavao sić s krova jedan od nazočnih novinara je povikao
-Druže Tito mi ti se kunemo..
Svi su pogledali prema gore...među žarkom svjetlošću stotine svijeća kretalo se nečije tromo tijelo..Posjetio ih sam Drug..hahaha..naravno..jadan ja,,zamjenili me sa oronulim starcem...joooooj...brže sam se uvukao kroz maleni prozorčić na krovu.Tito je ispario.Sutradan su sve novine brujale o prikazanju maršala.U jednim novinama je osvanuo natpis "Drug Na Vrućem Limenom Krovu"...
odvalio sam..Podrepićka je cijeli dan davala intervjue i skuuuuuupo ih naplaćivala.Dom je postao turistička atrakcija,a odjel za kulturne senzacije nas je uvrstio na top 5 odredišta svjetske baštine....buahahahahahahha....prijevara stoljeća...da ili ne..?????








16.08.2006. u 23:56 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 15.07.2006.

U Raljama Primitivaca-Salvation Comes

Nekoliko dana smo bili zatočeni u tobožnjoj tamnici izrađenoj od šiblja.Dobili smo na kilogramima.Za Zdepu to nije bilo nešto neuobičajeno,no Pura nas je iznenadio.Mršavko se pretvorio u debeljka..hehe...užas.Meni su se obraščići zaokružili.Sve je bilo naopako,nespetrano i hm.,DEBELOOOOOO.Kad smo mislili da je sve izgubljeno,"salvation came".Jedan dan u selu se oglasila uzbuna..bar tako mislim.Naime svi su bili nemirni i razbježali su se po okolnim šumama.Čini se kao da su se spremali za evakuaciju.Jedan gologuzi urođenik je došao u tamnicu nebili nas izvukao iz nje i poveo sa ostatkom sela.Činilo se kako bježe od nečeg veoooma opakog.Okovane lancima tjerali su nas da hodamo što je bilo brže moguće.Izišli smo iz sela i zaputili se prema džungli.Znate,nije bilo lako nositi ove kile sužanjstva.Sve nas je iscrpilo.Pitao sam se što se događa.Ni Bucković,veteran ralja primitivaca nije znao što bi moglo natjerat kanibale da napuste jazbinu i krenu prema opasnoj džungli.Odgovor je stigao nekoliko sati kasnije.Zavučeni već duboko u džunglu kanibali su upali u zamku.Opkolila nas je nekolicina ninja.Mali kosooki ratnici.Na čistinu samo nekoliko metara od nas spustio se crni,blindirani mlažnjak.Vrata su se otvorila,a iz njega je izašla nekolicina ljudi u crnim odijelima sa skupim crnim cvikama.Naposlijetku je izašao prosjedi gospodin,azijac ne veći od metar šezdeset.Promrljao je nešto na kineskom,mislim i prišao do poglavice urođenika.Čini mi se da su se njih dvojica sporazumjela.Uglavnom,ovi su odvedeni u selo uz pratnju ninja.Nas su pustili,a taj mali sijedokosi azijac nam se obratio.
-Hvala dečki,zahvaljujući vama moj narko lanac će još više napredovati,zaslužujete nagradu.
-Kakvu nagradu,kakvi lanac,tko ste vi???
Starac nam je zatim sve objasnio.Predstavio se kao Čong Wong Sui,najutjecajniji čovjek azijskog podzemlja i vodeći među narko mafijom.Međutim ima mnogo protivnika koji bi dali sve da ga unište,a tako mu i otmu pravo nad ovakvim otocima,pravim nalazištima izvorne,najkvalitetnije koke.Ovaj otok nije vidljiv iz zraka,ni jedan radar ga ne može očitati.Navodno zbog magnetnog polja koje proizvode specifični kristali rijetke vrste koke,a koja obiluje baš na ovom otoku.No kako smo mi dospijeli na otok,radar ga je očitao.Postao je vidljiv.Vjerojatno zbog zubnog aparatića kojeg je nosio Okidač,a koji je izrađen od neke vrste metala.prisustvo takvog metala izazvalo je nus pojavu na rad magnetskog polja koje je zatim zakazalo i učinilo ovaj otok vidljivim.Sada će Čon Wongovi ljudi pobrat i orobit svu koku.Bucković mu je rekao za Podrepićku.Čong je rekao da se ne brinemo.Fatalna bitch sad je njegova.
-No more koka honey!-rekao je
Kad su skupili posljednji atom koke,napustili su otok.Čong nas je povezao mlažnjakom.A pitate se što je bila naša nagrada.Hm...neću vam otkrit sve detalje.

15.07.2006. u 15:02 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 13.07.2006.

U Raljama Primitivaca



Doista je vrijeme da vam ispričam ovu nevjerojatnu priču.Nakon stravičnog iskustva s “tavanom“ bio sam smireniji.Nisam više niti pokušavao raskrinkati Podrepićku.Znao sam da je ta fatalna bitch nepobijediva.Nekoliko tjedana nakon ovog incidenta..u domu za nezbrinute “Mačji kašalj“ stvari su počele ići na bolje.Ogromna svota novca zakucala je na vrata ove “male kuće“.Naime jedna čistačica je dobila na lutriji,a kako je bila sama i većinu vremena provodila s nama štićenicima,odlučila je svoj osvojeni novac podijeliti s nama.Jedina je suosjećala s nama napuštenim klincima i klincezama.Darovala nam je krstarenje Pacifičkim Oceanom.Da,da,,dobro ste čuli.Krstarenje je trebalo trajati mjesec dana,a za nas štićenike to je bila velika stvar.Cijela eskadrila doma se zaputila na putovanje iz snova.Avionom smo se dovezli do Kuala Lumpura u Indoneziji i presijeli na ooooogromni luksuzni cruser.Brod je isplovio.Pred nama more i zabačeni egzotični otoci.Ekipa i ja...Okidač.Zvone,Zdepo i Pura.
Dane smo provodili na bazenu štipajući razmažene(obnažene) mamine curice.Ostala ekipa je u svakom članu posade,gostiju i ne znam koga tražila potencijalne roditelje.Jedan malac je bio sretne ruke.Ispostavilo se da mu je jedan bračni par otac i majka.Naime veliki ljubitelji ovih krstarenja su svog sina izgubili na jednom takvom,a par godina poslije ga i pronašli.Koje li ironije.Danima smo plovili Indonezijskim otočjem.Napokon smo isplovili prema Australiji.Jedan dan igrali smo neku nagradnu igru,a nagrada je bila vožnja helikopterom nad Australskim kontinentom.Svaka grupa,sastavljena od petorice natjecatelja trebala je bumerangom pogoditi za to unaprijed postavljene mete.Hvala Bogu na Okidaču.Uglavnom,da sada ne duljim i ne prepričajem natjecanje..moja ekipa je dobila.Sljedećeg jutra na cruser je sletio helikopter u koji smo se nas petorica ukrcala.Poletjeli smo.Nakon što smo obletjeli pola Australije odletjeli smo prema pučini.Nas petorica smo se ludo zabavljala na stražnjim sjedalima,dok je pilot bio šutljiv i ozbiljan.Pomalo sumnjiv.Ovo ne ide na dobro.Cijelo vrijeme je šutio,a kad sam ga upitao gdje se nalazimo,samo me mrko pogledao i okrenuo glavu.Pomalo nam je dosadilo ovo letenje.Moram priznati da i nije nešto..hm..tražium uzbuđenje!!E,,pa što sam tražio to sam i dobio.Nekoliko sati kasnije pilot je napokon progovorio,no veoma kobnim riječnikom.Nazvao nas je nedotupitom kopiladi i naredio da smjesta napustimo helikopter.Blijedo smo ga pogledali.Kako??Što??Ovaj je inzistirao.
-Smjesta napustite helikopter!!
Nismo znali što nam je činiti.Pa kako da napustimo helikopter kada je pod nama oooooogroman ocean.Spustio se na samo nekoliko metara od površine mora i uključio automatsko upravljanje.Došao je do stražnjeg sjedala i jednog po jednog nas počeo bacati u vodu.Kad smo se konačno sva petorica našla u vodi odletio je u nepoznatom smjeru.
Počeli smo se utapati.Više od svega smo bili loši plivači.More je bilo nemirno i hladno.Plutali smo na površini a valovi su nas polagano zapljuskivali.Pomirili smo se s činjenicom da nam je ovo posljednje putovanje,a kako se činilo i posljednji dan života.Zdepo je snažno uzdisao.Nagrcao se vode i nije mu bilo lako.Okidač i Zvone su pokušavali roniti nebili tako opustili već ukočeno i umorno tijelo.Ja i Pura smo se držali jedan za drugoga.Bojao sam se za njega.Drhtao je...Polako sam počeo gubiti svijest..Nisam znao što se oko mene događa.Odjednom sam osjetio kako me snažna ruka podiže iz vode.Kroz maglu sam gledao oko sebe.Tamnoputi čovjek me držao.Bilo ih je više.Došavši sebi shvatio sam što se događa.Nekolicina urođenika nas je došla spasiti.Na leđima su imali boce s kisikom.Pokupili su svu petoricu.Nakon što su nam stavili boce s kisikom zaronuli smo.Mene je vukao jedan od njih.. od šoka sam se onesvjestio.Par sati kasnije probudio sam se u nekakvoj nastambi.Bilo je veoma sparno.Oko mene su zujale mušice.Ova četvorica su još uvijek spavala.Probudio sam ih.Kasnije je u nastambu ušao onaj isti čovjek koji me spasio.Sljedile su ga tamnopute,oskudno odjevene djevojke i nosile veeeeeeelike posude s hranom.Razno voće,povrće,napitci duginih boja.Pomislio sam,nalazim se u tropskom raju.Urođenici su mumljali nekim svojim mandarinskoaboriđinskobušmanskim jeziko.Mi smo odmah navalili na klopu.Ovi su nas svi izbezumljeni promatrali.Nakon što smo se okrijepili odveli su nas vani,točnije premjestili u drugu nastambu.Bili su nevjerojatno humani.Ušavši u nastambu napravljenu od šiblja,u kutu prostorije sam zamjetio nešto oooooogromno.Nije se micalo,ali je disalo.Došao sam do tog neobičnog stvorenja.Uočio sam da se radi o veeeeoooma popunjenom čovjeku.Dotaknuvši ga,ovaj se prenuo.Bio je bijelac baš kao i mi.Saznali smo da se zove Pero Bucković.Uz to ispričao nam je zastrašujuću priču.On je bio uvaženi liječnik,no nekim poslom se upoznao s Podrepićkom.Neko vrijeme su bili ljubavnici,a uz to ona ga je uvela u svoje mutne poslove.Naime otok na kojem se trenutno nalazimo je bogat grmastom zimzeleneom biljkom koke (Erythroxylon coca)..Kako bi mogla izvozit koku,Podrepićka je s urođenicima sklopila pakt.Naime ova područjja su zimi veoma oskudna hranom pa urođenici svake godine u ovo doba pripremaju zimnicu.Podrepićka je ta koja im je osiguraje.Šalje im dječake,djevojčice..za koje nitko neće pitati.Oni ih dobro nahrane i kasnije "pakuju"za zimnicu.Tako ona nesmetano izvozi koku s otoka.Da,,dobro ste čuli,nalazimo se na otoku kanibala.Isseee...Božeee...sačuvj nas od ralja primitivaca.Bucković je nastavio s pričom.Kad je saznao čime se sve Podrepićka služi.dao joj je nogu.No ta fatalna bitch nije se mogla pomiriti s činjenicom da je nogirana te je svoga ljubavnika donirala sirotim kanibalima.Vitak čovjek pretvorio se doslovno u prase.Urođenici ga nenormalno hrane.Rekao nam je da nas slična sudbina čeka.Upitali smo ga što nam je činiti,a on je odgovorio...
-Pa čekati da nas probave ovi primitivci.
Zdepo se onesvjestio.
Kobna avantura se nastavlja.

13.07.2006. u 00:09 • 8 KomentaraPrint#^

subota, 08.07.2006.

Čaša Požude..epizoda 2. (Žrtveno Janje)

Reko:-Naprijed.
U sobu uđe djevojka,možda dvadesetak godina,niti toliko.
- Ovu toplu čokoladu ti je,maleni,poslala Gđa. Marlene.
-Hvala!Obožajem toplu čokoladu.
Za sekundu sam ispio vruću čoklodu.Nekoliko trenutaka kasnije,mislim da mi se počelo mantati,osjećao sam vrtoglavicu...Odjednom sam zaspao.Par sati kasnije sam se probudio.No mjesto na koje sam dospio je bilo nesvakidašnje.Ležao sam na kamenom žrtveniku a oko mene su plesale gole žene.Nisam mogao doći sebi.Začuo sam zapomaganje golih djeva.Mumljale su nekakve stihove no nisam raspoznao o čem se radi.Bio sam siguran da su me omamile onom vrućom čokoladom i dovele na ovo stravično mjesto kao žrtveno janje vjerojatno nekom njihovom bogu.U jeku ritualnog plesa pojavi se žena zagrnuta plaštom,a licem prekrivenim zlatnom maskom.Došla je do mene i poljubila me u čelo.
Zatim reče:-Napokon ćemo oživjeti Suria,,moju jedinu pravu ljubav..krv ovog mladića bit će napoj kojim ćemo ga uskrisit.
Čuvši to..nisam mogao doći sebi.Kakav Surie..kakav ljubavnik..a biće još neka Podrepićkina muljaža.Žrtveno janje??Digao sam se sa žrtvenika i potrčao prema izlaznim vratima ogromne prostorije.Izgleda da djeve nisu ni primjetile.Odjednom sam čuo krik:
-Uhvatite ga..bježi!!
Čim je skinula masku uočio sam dobro poznate crte lica.Žena pod maskom je bila Podrepićka.Ja sam trčao koliko su me noge nosile.Nakon što sam napustio kuću izašao sam na ulice progonjen bijesnim djevama kojima je plan da uskrise nekog veeelikog ljubavnika Suria očigledno propao jer njihovo žrtveno janje krivuda ulicama ovog zlosrtnog grada.Trčući pao sam i raskrvario koljeno.Noga me je strašno boljela no morao sam nastaviti dalje.Trčao sam..mislim cijelu noć.

Otvoriše se vrata tavana..žarka svjetlost me obasja.Još onako mamuran ugledao sam Gđicu. Miciku..došla je po mene na tavan.Sav u čudu,u zbunjozi..kako,kad,gdje???Pitao sam se..zar sam sve ono sanjao,,joj,,koja bujna mašta.
-Možeš sići-reče Micika.
Ustao sam se s poda i krenuo prema vratima.Noga me je još više boljela,Hlače su mi bile krvave zbog raskrvavljenog koljena.San il java???Zaključite sami!!

08.07.2006. u 14:50 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.07.2006.

Čaša Požude..epizoda 1.

Jučer sam zbog nestašluka i naganjanja po domu poslan na tavan.Ondje sam trebao provesti noć.Iako ne zvuči strašno,vjerujte mi da znate o kakvom se tavanu radi nebi ni pomišljali na to da ga posjetite.Naime za nas delikvente i izgrednike to bi bila strašna kazna..provesti noć na tavanu..nedaj Bože nikome.Nakon što mi je određena ta stravična presuda,gđa. Micika(podravnateljica i Podrepićkina desna ruka) me je otpratila do najzabačenijeg kutka ustanove.Penjući se klimavim stubama osjetio sam nelagodu u želucu.Nisam bio ni svjestan onoga što me čekalo unutra.Prvi put na tavanu.,,joooj!!Kroz glavu su mi prošle sve one priče o nesretnom tavanu.Stariji dečki koji su prošli taj užas,nerado se prisjećaju tih trenutaka.No jedini problem je što nitko ne zna što se gore događa.Svi oni pričaju o strahotama koje su doživjeli međutim niti jedan nije išao u detalje.Tavan je poznat kao stravično i pogubno mjesto,no detaljniji događaji nisu znani onome koji ih nije proživio.Ne znam zbog čega dečki to ne žele otkriti,u čemu je kvaka misterioznog tavana??
Što li me čeka gore?
Na vrhu stuba ugledao sam malena drvena vrata.Gđa. Micika ih je polagano otvorila i uvela me unutra.Na izlasku ih je zatvorila i zaključala.Ostao sam u mraku.Sam i ustrtaren.Osvrnuo sam se oko sebe no ni prst pred nosom nisam vidio.Sjeo sam na drveni pod i pomislio :“Možda se ipak ništa loše neće dogoditi.“Za koju minutu sam zaspao.
Odjednom sam se stvorio na ulici.Mrkla noć,nigdje nikoga.Zapitao sam se..zar je to moguće.Prije sekundu sam utonuo u san,a odjednom se skićem ulicom ,sam i ustravljen.Nisam bio svjestan onoga što se događalo.Kao da me neka sila teleportirala ili..neznam ni sam.Osvrnuo sam se oko sebe.Nešto čudno se zbivalo.Znao sam da šećem ulicama svog grada no bio mi je nekako čudan.Nije bilo florescentne rasvjete.Uglove ulica osvjetljavali su lampioni.Kuće su bile niske i kamene,upravo one kakve se još danas nalaze u starom dijelu grada.Počeo sam se kretati.Nekakva retro atmosfera.Ugledao sam kočiju..činilo se da ovaj grad i ne poznaje ništa drugo jer od moderne tehnologije ni traga.Pomislio sam,uz to što me teleportiralo čini se da sam dospio u određeno prošlo razdoblje.Hm..možda srednji vijek,nemojte mi zamjerit povijest i povijesna zbivanja su mi loša točka.Kad sam napokon spoznao da je sve ovo čudno,mračno,neobično i hm..nespetrano..nastavio sam se kretati dugačkom ulicom.Lampioni su bacali laganu svjetlost na dugu mračnu ulicu.Odjednom sam začuo nekakvu buku.Činilo se da je dopirala iz dvokatnice na samom kraju ulice.Potrčao sam da vidim o čemu se radi.Iz kuće je dopirala svjetlost i zaglušujuća buka.Činila se kao neka veselica.Iznad ulaznih vrata pisalo je : “Požuda U Čaši“...nasmijao sam se nad čudnovatim imenom i ušao unutra.Ljudi su bili neobično odjeveni.Profinjenu i dotjeranu gospodu dvorile su dame u dekoltiranim,raskošnim haljinama.Sjeo sam za šank i kao pravi gospodin naručio veeeeeeliku čašu cole.Gdin. za šankom me s čuđenjem pogledao.Pa da..mislim ko će njima dat toga??
-Eh..da.
-Dajte mi kriglu piva
Ovaj isti tren natoči kriglu.Odmah sam se latio pjene.Osvrnuo sam se oko sebe.Onako sav u zbunjozi pitao sam gospodina konobara:
.Oprostite,jel mi možete reći koja je godina?
Ovaj sav u čudu odgovori
-Dušo,godina za pamćenje..1856
-Molim??!Sav zabezeknut.“opa“ sam bez teksta.Moja predviđanja su točna.Nekim čudom sam dospio 200 godina unazad.
Ništa,nastavio sam ispijati pivo.Mislim da sam više od dva sata sjedio za šankom i divio se rasklošnim plesačicama na maloj pozornici u kutu prostorijeVrijeme je brzo prolazilo tako da nisam ni primjetio da sam naposlijetku ostao sam.-Vrijeme je za polazak-pomislih.
Odjednom su se oko mene skupile rasklošne djeve koje sam promatrao nepuna dva sata.Jedna mi se obratila:-Što tako fin dječačić radi na ovakvom mjestu?
-Paaa...Nisam znao što da im kažem.
Pravio sam se pametan.Rekao sam im kako sam s tatom došao u grad,no kako mi je sve veeeliko i nepoznato,izgubio sam se i spas potražio u “čaši požude“..hehe.
One su me i dalje oblijetale.Jedna gđica.,cijela onako dotjerana mi je ponudila da prespavam gore na katu.Nisam znao što bih,pa sam pristao na tu veooooma ljubaznu ponudu.Otpratila me do sobe na katu.Kad smo ušli unutra pokazala mi je gdje ću spavati.Kad je izašla,zavalio sam se u krevet i počeo razmišljati.Po glavi mi se motalo mnogo pitanja na koja odgovora ni izdaleka.Nisam znao što radim ovdje,kako sam dospio na ovo,pa recimo mjesto iz snova.Hm..kuća puna prekrašnih žena koje te tetoše i dvore cijelo vrijem..hm..ma baš prekrašno.U jeku mojih prekrašnih misli začujem kucanje.



06.07.2006. u 16:15 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 04.07.2006.

Funky Little Dude

layout for myspace

layout for myspace





04.07.2006. u 16:17 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 30.06.2006.

Ohohohoh...


Kad san frendovima ispriča mali Zvone je odmah,inspiriran prljavim Podrepićkim igricama ovjekovječio image onih dvoje strastvenih ljubavnika..samo mačku je zamjenio mišicom..haha..a reko da je mali čudak.

30.06.2006. u 00:05 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.06.2006.

Maca u žandarovu naručju

Eo ga..operacija "Get out the way bitch Podrepić" je trebala započet.Plan je bio sljedeći: sliku gologuzog Pure trebalo je dostaviti lokalnom šerifu i tada bi,bar sam se ja tomu nadao,naše muke i problemi bili rješeni.Lijepo smo je spakovali i naslovili na ime šerifa Hihotića.U plavu kuvertu, osim slike umetnuli smo i popis zlodjela Gđe. Podrepić,Bio je poprilično dugačak.Pošiljka je bila gotova.Još samo da stigne u prave ruke i Podrepićka je naša.Kako je bila subota imali smo priliku izići vani,jer znate, svake subote smo uobičavali razgledavati grad i tobožnje znamenitosti kojima je obilovao.Od Astronautskog muzeja u kojem su izloženi balzamirani Alieni do gigantske piramide Keopsova buraza blizanca koju je izgradio u ovim krajevima,kažu da mu je to bila neka vrst` zimske rezidencije.Pošto su nas prozvali krenuli smo.Ja sam kuvertu sakrio u hlače i cijelo vrijeme strepio da mi je Podrepićka nebi ugledala ili nedaj Bože pipala me..a znate,,hehe,događalo se.Kružeći gradom mnogo smo zastajkivali,zahvaljujući mom frendu Zdepi koji je orobio štand s hot-dogovima.Upraviteljica i ostale tete imale su grdnih problema i još usto morale platit materijalnu štetu nastalu usljed Zdepinog fighta s veeeeeeeelikim hot-dogovima.Čekala ga je kazna.Sljedećih tjedan dana provest će u Gladnoj komori..tipičan primjer iživljavanja nad nemoćnim punašnim dječačićem.Kad smo riješili probleme oko Zdepinog gladnog banditskog pothvata krenuli smo dalje.Napokon smo došli na Trg Papučara..najveći i najljepši trg ovog dičnog grada.Vjeruje se kako se nalazi nad bedemima nekad velike prijestolnice postolara,grada meštra cipelara i obućara,legendarnog Miška Cipelića..o njemu i njegovom podzemnom gradu jednom drugom prilikom..Tik do trga nalazila se šerifova postaja.Kad su tete maknule pogled iskoristio sam priliku i pohitao u postaju.Fino sam pokucao,no nitko se nije obazirao.Laganim korakom sam se kretao dugačkim hodnikom.,sve tiho i umirujuće.Najednom zaglušujuću tišinu prekine gromoglasan krik.Zamalo se nisam upiškio od straha.Zastao sam.Zvukovi su dopirali iz prostorije na dnu hodniika.Još uvijek znatiželjan odlučio sam vidjeti što se događa.Dovukao sam se do vrata prostorije.Polako ih odškrinuo...nakon snažnih udaraca srce mi je počelo udarat sve slabijim tempom..gotovo je zastalo..nisam mogao vjerovati,ovo nije moguče....dobro mi oči nisu ispale iz glave,,Isse..
U zamračenoj prostoriji,na šerifovu stolu,žena i muškarac,obrgljeni i kao od majke rođeni..
Šerif Hihotić i gđa. Podrepić..ohohoh..
Mislim da je sve jasno.Osim što voli balave pelenaše,čini se da stara pada i na ushihotane stare šerife..brrrr...
Zbrisao sam iste sekunde..i naravno,pomirio se s činjenicom da je gđa. Podrepić veoma utjecajna žena,uvukla se čak i u žandarov krevet...hm..nadrapali smo!!

29.06.2006. u 10:49 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>